Spektar mogućih učinaka agonista receptora glukagonu sličnog peptida-1 (GLP-1 RA) posljednjih se godina kontinuirano širi izvan regulacije glikemije i tjelesne mase. Novo istraživanje objavljeno u časopisu Diabetes, Obesity and Metabolism otvara još jedno zanimljivo pitanje: može li primjena GLP-1 RA biti povezana i s manjim rizikom razvoja dobno uvjetovane makularne degeneracije (AMD)?

---

 

Što je pokazalo istraživanje?

 

Chang i suradnici proveli su opservacijsku studiju metodom emulacije ciljnog randomiziranog ispitivanja (target trial emulation) koristeći podatke globalne istraživačke mreže TriNetX. Uključene su osobe u dobi od najmanje 60 godina s debljinom, ali bez šećerne bolesti, čime se nastojao smanjiti utjecaj same šećerne bolesti i promjena glikemije na promatrane očne ishode. Nakon uparivanja prema sklonosti liječenju (propensity score matching) analizirano je ukupno 157.880 osoba – 78.940 novih korisnika GLP-1 RA i jednak broj osoba liječenih drugim lijekovima za smanjenje tjelesne mase. Primjena GLP-1 RA bila je povezana s 18 % manjim relativnim rizikom novonastale AMD u odnosu na druge lijekove za liječenje debljine (HR 0,82; 95 % CI 0,68–0,98). U analizi pojedinih oblika AMD zabilježen je značajno manji rizik nespecificirane AMD (HR 0,70; 95 % CI 0,52–0,93), dok je za neeksudativni, odnosno „suhi“ oblik AMD zabilježen granični trend prema smanjenju rizika (HR 0,78; 95 % CI 0,60–1,00; p=0,050). Za eksudativni („vlažni“) oblik AMD nije utvrđena značajna povezanost.

 

Zašto je nalaz zanimljiv?

 

AMD je jedan od vodećih uzroka nepovratnog gubitka vida u starijoj populaciji, a debljina, kronična upala i oksidativni stres mogu sudjelovati u njezinoj patogenezi. Postoji nekoliko mogućih objašnjenja opažene povezanosti. Eksperimentalni podaci upućuju na moguće protuupalne i neuroprotektivne učinke aktivacije GLP-1 receptora u retini. S druge strane, moguće je da barem dio opaženog učinka nije specifičan učinak GLP-1 RA, nego posljedica većeg gubitka tjelesne mase te posljedičnog smanjenja sistemske upale i oksidativnog stresa. Razlikovanje tih dvaju mehanizama klinički je važno: nije isto djeluju li GLP-1 RA izravno zaštitno na retinu ili je manji rizik AMD posljedica učinkovitijeg liječenja debljine.

 

Rezultate ipak treba tumačiti oprezno

 

Unatoč velikom broju ispitanika i metodologiji kojom se nastojalo približiti uvjetima randomiziranog ispitivanja, riječ je o opservacijskim podacima. Takvo istraživanje može pokazati povezanost, ali ne može dokazati uzročno-posljedični odnos. Važno ograničenje predstavlja i relativno kratko te nejednako praćenje: medijan praćenja iznosio je 1,11 godina u skupini liječenoj GLP-1 RA i 2,56 godina u usporednoj skupini. Također nije moguće pouzdano razlučiti potencijalni izravni učinak lijeka od učinka razlike u postignutom gubitku tjelesne mase. Zanimljivo je da nalaz više nije izoliran. Novije opservacijske analize također upućuju na moguću povezanost GLP-1 RA s manjim rizikom AMD, uključujući populacije sa šećernom bolešću i bez nje. Međutim, nedavno objavljeni sustavni pregled postojećih istraživanja procijenio je sigurnost dokaza kao vrlo nisku, uz heterogenost rezultata, osobito za neovaskularni oblik AMD.

 

Što ovo znači za svakodnevnu kliničku praksu?

 

Rezultati ne predstavljaju indikaciju za primjenu GLP-1 RA radi prevencije makularne degeneracije i zasad ne mijenjaju kliničke preporuke. Ipak, nalaz je zanimljiv dodatak sve većem broju podataka koji pokazuju da učinci ove skupine lijekova mogu nadilaziti regulaciju glikemije i tjelesne mase. Hoće li se mogući povoljni učinak na AMD potvrditi u prospektivnim istraživanjima i radi li se o izravnom retinalnom učinku ili posrednom učinku smanjenja tjelesne mase, ostaje otvoreno pitanje.

 

---

Izvor: Chang TW, Kuo CY, Lee CYH, Hung CH. GLP-1 Receptor Agonists and Risk of Age-Related Macular Degeneration in Older Adults With Obesity: A Target Trial Emulation. Diabetes Obes Metab. 2026;28(8):6973–6984. doi:10.1111/dom.70910.