Uvod – što je dijabetes tipa 5?

 

Dijabetes tip 5 (type 5 diabetes mellitus, T5DM) oblik je šećerne bolesti povezan s dugotrajnom pothranjenošću, osobito tijekom fetalnog razvoja, djetinjstva i adolescencije. Za razliku od dijabetesa tipa 1, koji nastaje zbog autoimunog uništavanja beta-stanica gušterače, te dijabetesa tipa 2, u čijem razvoju važnu ulogu ima inzulinska rezistencija, dijabetes tipa 5 prije svega obilježava smanjena sposobnost gušterače u sintezi i izlučivanju inzulina.

Iako je ovaj oblik dijabetesa opisan još sredinom 20. stoljeća, dugo je bio nedovoljno prepoznat i istražen. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) uvrstila je 1985. godine dijabetes povezan s pothranjenošću (malnutrition-related diabetes mellitus, MRDM) u klasifikaciju šećerne bolesti, ali je ta kategorija uklonjena 1999. godine zbog nedovoljnih dokaza o uzročnoj povezanosti pothranjenosti i razvoja dijabetesa.

Novo zanimanje za ovu bolest potaknuto je istraživanjima koja upućuju na postojanje posebnog kliničkog i metaboličkog fenotipa. U travnju 2025. godine Međunarodna federacija za dijabetes (International Diabetes Federation, IDF) podržala je naziv dijabetes tipa 5, čime je napravljen važan korak prema njegovu boljem prepoznavanju, istraživanju i liječenju.

Bolest se najčešće pojavljuje u mladih, izrazito mršavih osoba koje žive u zemljama s niskim i srednjim dohotkom, osobito u dijelovima Azije i subsaharske Afrike. Njezina pojava usko je povezana s dugotrajnom nesigurnošću opskrbe hranom, siromaštvom i ograničenom dostupnošću zdravstvene skrbi.

 

Patofiziologija

 

Temeljno patofiziološko obilježje dijabetesa tipa 5 jest smanjeno lučenje inzulina uz relativno očuvanu inzulinsku osjetljivost. Za razliku od dijabetesa tipa 1, u kojem nedostatak inzulina nastaje zbog autoimunog uništavanja beta-stanica gušterače, kod dijabetesa tipa 5 pretpostavlja se da dugotrajna pothranjenost ometa njihov razvoj i funkciju.

Posebno osjetljivo razdoblje predstavlja fetalni razvoj i rano djetinjstvo, kada se oblikuju metabolički sustavi važni za regulaciju glukoze. Nedostatan unos energije, bjelančevina i drugih esencijalnih hranjivih tvari tijekom tih razdoblja može nepovoljno utjecati na razvoj gušterače, funkcionalni kapacitet beta-stanica i njihovu sposobnost odgovora na povećane potrebe za inzulinom.

Kronična i dugotrajna pothranjenost, koja može započeti već tijekom fetalnog razvoja i potrajati sve do odrasle dobi, može biti povezana i s nedostatkom antioksidansa, uključujući vitamine A, C i E te antioksidativnih enzima katalaze i glutation-peroksidaze. Posljedični oksidativni stres može dovesti do poremećaja funkcije transkripcijskih čimbenika PDX-1 i MafA, koji imaju važnu ulogu u regulaciji ekspresije gena za inzulin i funkciji beta-stanica gušterače. Njihova disfunkcija može rezultirati smanjenom ekspresijom gena za inzulin i posljedično smanjenim lučenjem inzulina. Istodobno, povećano stvaranje reaktivnih kisikovih spojeva (ROS) može potaknuti apoptozu beta-stanica, smanjiti njihovu ukupnu masu te dodatno narušiti sposobnost lučenja inzulina. Kronična pothranjenost može utjecati i na sastav i funkciju crijevne mikrobiote, osobito ako započne u ranom djetinjstvu. U pothranjenih osoba opisana je smanjena raznolikost crijevne mikrobiote i poremećaj njezina sazrijevanja, što može nepovoljno utjecati na iskorištavanje hranjivih tvari, integritet crijevne barijere i imunološku funkciju. Pritom se može razviti začarani krug u kojem pothranjenost potiče disbiozu, a disbioza dodatno narušava apsorpciju i iskorištavanje hranjivih tvari. Moguća uloga ovih promjena u patofiziologiji dijabetesa tipa 5 još se istražuje.

Istraživanja upućuju na to da osobe s ovim oblikom dijabetesa imaju znatno smanjeno izlučivanje inzulina, ali bez izražene periferne ili jetrene inzulinske rezistencije. To je osobito važno jer pokazuje da hiperglikemija ne mora nužno biti posljedica inzulinske rezistencije, čak ni kada je riječ o dijabetesu koji nije autoimunog podrijetla.

Premda dostupni dokazi podupiru povezanost pothranjenosti tijekom ranog života i kasnijeg poremećaja lučenja inzulina, potrebno je dodatno istražiti ulogu razvojnih, okolišnih i mogućih genetskih čimbenika.

 

 

Klinička obilježja

 

Dijabetes tipa 5 najčešće se dijagnosticira tijekom adolescencije ili rane odrasle dobi, a karakterističan je za osobe s niskom tjelesnom masom i podatkom o dugotrajnoj pothranjenosti. U međunarodnom konsenzusu iz 2025. godine opisan je tipičan fenotip mladih osoba, najčešće mlađih od 30 godina, s indeksom tjelesne mase (ITM) manjim od 18,5 kg/m².

Klinički simptomi slični su simptomima drugih oblika šećerne bolesti te uključuju pojačanu žeđ (polidipsiju), učestalo mokrenje (poliuriju), umor, pojačanu glad, zamućen vid i gubitak tjelesne mase. Međutim, određena metabolička obilježja razlikuju dijabetes tipa 5 od dijabetesa tipa 1 i tipa 2.

Unatoč značajnoj hiperglikemiji i smanjenom lučenju inzulina, dijabetička ketoacidoza nije karakteristično obilježje dijabetesa tipa 5. U bolesnika se u pravilu ne nalaze autoantitijela usmjerena protiv beta-stanica gušterače, dok je osjetljivost perifernih tkiva na inzulin uglavnom očuvana. Upravo kombinacija smanjenog lučenja inzulina, odsutnosti autoimunosti i relativno očuvane inzulinske osjetljivosti upućuje na zaseban patofiziološki mehanizam.

Prepoznavanje ovog oblika dijabetesa važno je jer se oboljeli mogu pogrešno klasificirati kao bolesnici s dijabetesom tipa 1 ili tipa 2. Takva pogrešna klasifikacija može dovesti do neodgovarajućeg liječenja, osobito ako se zanemare pothranjenost i povećan rizik od hipoglikemije.

Važno je naglasiti da se dijagnoza dijabetesa tipa 5 ne može postaviti samo na temelju niskog ITM-a. Potrebno je uzeti u obzir prehrambenu i razvojnu anamnezu, metabolička obilježja te isključiti druge uzroke dijabetesa, uključujući autoimuni dijabetes i bolesti egzokrinog dijela gušterače.

 

Liječenje

 

Liječenje dijabetesa tipa 5 predstavlja poseban klinički izazov jer se terapijski pristupi razvijeni za dijabetes tipa 1 i tipa 2 ne mogu uvijek izravno primijeniti na ovu skupinu bolesnika. Osnovni ciljevi liječenja uključuju postizanje odgovarajuće regulacije glikemije, poboljšanje nutritivnog statusa te sprječavanje akutnih i kroničnih komplikacija šećerne bolesti.

Nutritivna potpora ima središnju ulogu u liječenju. Potrebno je osigurati odgovarajući energetski i proteinski unos te nadoknaditi eventualne nedostatke vitamina i minerala. Prehrambene intervencije trebaju biti prilagođene stupnju pothranjenosti, općem zdravstvenom stanju i dostupnosti hrane.

Farmakološko liječenje zahtijeva individualiziran pristup. Budući da je glavni poremećaj smanjeno lučenje inzulina, određeni bolesnici mogu imati korist od lijekova koji potiču njegovo izlučivanje. U drugih je potrebna primjena inzulina, često u manjim dozama nego što bi se očekivalo kod klasičnog dijabetesa tipa 1. Posebnu pozornost potrebno je posvetiti riziku od hipoglikemije. U osoba s niskom tjelesnom masom, smanjenim energetskim rezervama i neredovitim unosom hrane primjena neodgovarajućih doza inzulina može dovesti do ozbiljnog pada razine glukoze u krvi.

Za sada ne postoje dovoljno kvalitetni dokazi na temelju kojih bi se mogao preporučiti jedinstveni farmakološki algoritam za sve bolesnike s dijabetesom tipa 5. Zbog toga je nužno redovito praćenje glikemije, nutritivnog statusa i odgovora na terapiju, uz individualno prilagođavanje liječenja. Jednako je važno pravodobno otkrivanje i praće nje kroničnih komplikacija šećerne bolesti, uključujući oštećenje bubrega, perifernih živaca i mrežnice.

IDF je osnovao posebnu radnu skupinu za dijabetes tipa 5, čiji su ciljevi razvoj dijagnostičkih kriterija, unaprjeđenje znanstvenih istraživanja i izrada smjernica za liječenje ovog nedovoljno istraženog oblika šećerne bolesti.

 

Prevencija

 

Za razliku od prevencije dijabetesa tipa 2, koja se velikim dijelom temelji na promjenama životnih navika i smanjenju metaboličkih čimbenika rizika, prevencija dijabetesa tipa 5 najprije je usmjerena na sprječavanje kronične pothranjenosti i poboljšanje prehrambenih uvjeta tijekom ranog života.

Posebno su važni odgovarajuća prehrana trudnica, dojenčadi, djece i adolescenata te pravodobno prepoznavanje i liječenje nutritivnih nedostataka. Osiguravanje dovoljnog unosa energije, bjelančevina i drugih esencijalnih hranjivih tvari može pridonijeti pravilnom rastu i razvoju, uključujući razvoj gušterače i njezine endokrine funkcije.

Preventivne mjere uključuju i smanjenje učestalosti infekcija u djetinjstvu, poboljšanje higijenskih uvjeta, dostupnost primarne zdravstvene zaštite te rano prepoznavanje djece s poremećajima rasta i razvoja. Međutim, učinkovita prevencija dijabetesa tipa 5 nije isključivo medicinsko pitanje. Ona zahtijeva šire javnozdravstvene i društvene intervencije usmjerene na smanjenje siromaštva, poboljšanje sigurnosti opskrbe hranom i smanjenje zdravstvenih nejednakosti. Iako se očekuje da takve mjere mogu smanjiti rizik od razvoja dijabetesa povezanog s pothranjenošću, potrebna su daljnja istraživanja kako bi se preciznije utvrdilo koje su preventivne intervencije najučinkovitije.

Prepoznavanje dijabetesa tipa 5 kao posebnog oblika šećerne bolesti dodatno naglašava važnost pravilne prehrane tijekom ranog života i potrebu za smanjenjem globalnih zdravstvenih nejednakosti.

 

 

 

Tablica 1. Usporedba glavnih obilježja dijabetesa tipa 1, tipa 2 I tipa 5 

 

 

Literatura:

1. International Diabetes Federation (IDF).Type 5 diabetes.
2. Wadivkar P, Jebasingh F, Thomas N et al.Classifying a distinct form of diabetes in lean individuals with a history of undernutrition: an international consensus statement. Lancet Glob Health. 2025;13(10):e1771–e1776.
3. Komati A, Mandava K, Anand A.Decoding type 5 diabetes using spatial omics: microarchitectural and molecular mechanisms of malnutrition-associated diabetes. Front Endocrinol (Lausanne). 2026;17:1822644. doi:10.3389/fendo.2026.1822644